Bosna za vrijeme Tvrtka

1353. g. je umro Stefan II Kotromanović i nije ostavio naslednika. Bosanski presto je zauzeo stefanov brat – Vladislav, ali na vrlo kratko vrijeme, zato što je umro. Posle toga su se počeli međusobni ratovi u Bosni: poznati rodovi su se borili borbu za centralnu vladu u zemlji. Supruga Vladislava – Jelena – je dobila podršku mađarskog kralja Lajoša I Velikog. Zahvaljući tome presto je dobio sin Vladislava, koji se zvao Tvrtko i imao 15 godina. Sa njegovim imenom su vezana važna zbivanja u istoriji Bosne, naprimer, pojava kraljevine Bosna. U početku je rukovodio zemljom uz podršku mame, ali dosta brzo je preuzeo inicijativu u svoje ruke. Od toga Bosna nije postala jača. U drugoj polovini 50-h godina ban je dao Mađarima zapadni deo Humske oblasti i postao više zavisan od Mađara.

Situacija se promjenila na bolje posle 1363. g., kada je Lajoš poslao vojsko protiv Tvrtka, zato što je smatrao da postoje jeres u Bosni. Ali ovaj put su Bosanci imali sreću – Mađari su brzo napustili njihovu zemlju. Tvrtko je slavio pobjedu, koja je njemu dozvolila postati samostalnim.

U drugoj polovini 60-h godina XIV veka se počeo građanski rat u Bosni. Protiv bana se borio njegov mlađi brat, koji je dobio podršku jednog dela bosanskih bogataša. Tvrtko je morao da napusti zemlju i da traži pomoć kod mađarskog kralja. Ne uzimajući u obzir te konflikte koje su bile između vladara malo prije, Lajoš je podržao Tvrtka, zahvaljući čemu taj je vratio svoj status-kvo. Tolerancija Lajoša se vrlo lako objašnjavala: Vuk nije bio orijentisan za saradnju sa Mađarskom nego sa Srbijom. Za uspostavljanje mira u državi Tvrtku je bilo neophodno gotovo tri godine. Neprijateljima bana (između kojih su bili sinovac Tvrtka Dabiša, vojevoda Purča, vladar Humske oblasti Sanko Miltenović) je pomagao Nikola Altomanović, koji je bio jedan od srpskih bogataša.

Župan Nikola Altomanović (glavni grad njegove županije se nalazio u Užicu) je imao šanse dobiti srpski presto nakon smrti kralja Vukašina u bitci na Marici (1371. g.). Smatralo se da je jedan od najjačih srpskih vladara. Teritorija njegove županije se širila od Rudnika (centralna Srbija) do Jadranskog mora.

Altomanović je bio glavni i vrlo opasan konkurent po kneza Lazara. Krajem 1371. je oduzeo kod njega oblast Rudnik. Teško je reći čime bi se mogla završiti opozicija Nikole Altomanovića i Lazara Hrebljanovića. Ali većina susjeda Altomanovića nije ga volela i zato podržala Lazara. Na Lazarevoj strani se našao i Tvrtko sa mađarskim kraljem Lajošem. 1373. g. saveznici su uhapsili Altomanovića u Užicu i podelili njegovu zemlju između sebe. Ban Tvrtko je posle podele župe Altomanovića dobio zemlje u Zapadnoj Srbiji sa gradovima Mileševo, Prijepolje, Gacko itd. Na takav način se Bosanska država raširila svoje granice dalje od rijeke Drine, koja mnogo stoljeća je bila prirodna granica između Bosne i Srbije. Veliki dio Raške je pripadao Tvrtku.

Situacija na Balkanima je u drugoj polovini 70-h godina XIV v. otvarala za bosanskog bana dobre perspektive. Tvrtko je dobio realnu mogućnost da zauzme srpski presto, pošto kralj Vukašin Mrnjančević je poginuo, a poslednji od Nemanića – Uroš (1371. g.) je umro. Ali na to mjesto je računao i knez Lazar. Njegova nada je posle pobede nad Nikolom Altomanovićem pojačala, ali i za Tvrtka ta pobeda je postala kao dodatni stimul, jer teritorija njegove države je postala veća gotovo dva puta od države Hrebljanovića.

Legitimnost pretenzija Tvrtka na srpski presto je pojačao i taj fakat da je njegova baba – Jelizaveta, supruga bana Stefana II Kotromanovića – bila ćerka kralja Dragutina Nemanića. U isto vrijeme Lazar je svoje pravo objašnjavao rodbinskim vezama sa dinastijom svoje supruge Milice. Dakle, Tvrtko je bio unuk jednog od Nemanića, predstavnika osnovne dinastijske liniije, a Lazar je bio samo suprug predstavnice jedne od ne glavnih linija, koja nikad nije zauzimala presto.

Pitanje legitimnosti vlade je bilo veoma važno u to vrijeme, zato pozicija bosanskog bana je bila mnogo jača, nego njegovog konkurenta. Ali do direktne opozicije između Tvrtka i Lazara nije došlo. Obadva su pokazali mudrost i političku zrelost, radili su saglasno sa svojim planovima i sačuvali partnerske veze, koje su bile neophodne u borbi sa Nikolom Altomanovićem. Lazar se trudio da ujedini srpske zemlje, a Tvrtko je 1377. postao kralj Srbije i Bosne. Saglasno sa postojećom srpskom tradicijom je promjenio ime Tvrtko na Stefan.

Tokom 1377. g. – 1390. g. kralj Tvrtko je pojačao ne samo svoju državu nego i svoju vladu. Bosna je postala najjača između balkanskih zemalja. Tome su doprinele kao spoljne okolnosti, tako i subjaktivni faktori neordenarne ličnosti Tvrtka.

Tvrtko je za vrijeme rata Venecije protiv Đenove 1378. g. – 1381. g. raširio sferu svog delovanja na jugu države. To je njemu dozvolilo rješiti važno pitanje o izlazu zemlje na more (Bosna je koristila luku Dubrovnika). Mjesto se za izgradnju novog grada-luke nalazilo na sjeveru Kotorskog zaliva, a povelju je podpisao bosanski kralj 2. decembra 1382. (danas taj grad se zove Herceg Novi i raspoložen je na teritoriji Crne Gore).

Svađe u Mađarskoj, koje su se pojavile nakon smrti Lajoša (septembar 1382.) su, prvo, pomogle Tvrtku postati nezavisan od mađarskih vladara, drugo, doprinele širenju njegove države za račun bivših mađarskih teritorija (Hrvatska, Dalmacija).

Mađarski presto je dobila starija ćerka Lajoša Marija. Protiv nje su nastupili neki hrvatski bogataši (braća Hrvati, jedan od njih – Ivan – je bio ban Mačve, a drugi – Pavle – zagrebski biskup; njihov ujak Ivan Paližna). U potrazi za podrškom van zemlje su se brzo okupili pored bosanskog kralja. Tvrtko u neki momenat je postao neprijatelj kraljice Marije. Aktivno je pomagao njenom oponentu princu Ladislavu i njegovim prijateljima.

U augustu 1388. se pojavio na teritoriji Bosne veliki osmanki odred na čelu sa Šajinom. 27. augusta, blizu gradića Bileća, je bosanska vojska pobjedila taj odred na čelu sa vojvodom Vlatkom Vukotićem. Tvrtko je nastavljao da vodi aktivnu politiku u Dalmaciji, ali već sledeće godine je morao da obrati više pažnje novoj opasnosti: protiv savezne Srbije je krenuo sultan Murad sa velikom vojskom. Pošto je Tvrtko razumeo veličinu te opasnosti, odmah je poslao u pomoć knezu Lazaru veliki odred na čelu sa Vlatkom Vukotićem. Uz Bosance je krenuo i hrvatski saveznik Tvrtka – Ivan Paližna.

U Bosni bitku na Kosovom polju (28. juna 1389.) su shvatili specifično. Vojvoda Vukotić je saopštio Tvrtku o pobjedi hrišćanske vojske kneza Lazara, jer Murad je poginuo u bitci, a Turci su odmah posle bitke napustili Srbiju. Tvrtko je to rekao nekim zapadnim komšijama i stanovnicima dalmacijskih gradova. Saopštenje o pobedi u grad Trogi su poslali 1. augusta, dakle, čak kada je prošao i mjesec dana posle bitke procjena njenih posledica nije se promenila.

1388. pod kontrolom Tvrtka je bila većina hrvatske teritorije. U prvoj polovini 1390. g. su zavisnost od bosanskog kralja priznali svi dalmatinski gradovi (osim Zadra i Dubrovnika) i ostrva: Hvar, Brač, Korčila. U nekim dokumentima od jula – augusta 1390. g. se pojavljuje nova titula Tvrtka: „kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“.

U to vrijeme država Tvrtka je bila na vrhuncu svog razvoja. Bosna je postala najveća zemlja na Balkanu što se tiće teritorije: u njenom sastavu su bile bosanske zemlje, deo Raške, gotovo cela Dalmacija i takozvana Uzka (Stara) Hrvatska. Na sjeveru Bosna je imala rijeke Savu i Unu, na jugu – Jadransko more, na istoku – rijeke Drinu, Lim, Močaru. Tvrtko je mogao nakon smrti kneza Lazara raširiti teritoriju svoje države na jugoistok, ali nije iskoristio tu mogućnost. Možda nije hteo da to uradi zbog moralnih mišljenja, a možda i nije hteo da graniči sa zemljama koje je osvojila Osmanska imperija.

U 80-90-m godima XIV v. Bosna je bila najveća i najjača zemlja na Balkanskom poluotoku (izuzev Portu). Imala je političku, ekonomsku i ratnu snagu, i mogla bi da vlada ne samo u centralnom delu Balkana, nego i u cjelim Balkanama, Centralnoj Evropi. Neko od srpskih istoričara uspoređuje Bosnu za vrijeme Tvrtka sa državom cara Dušana, ali u isto vrijeme kažu da je prva imala više šansi za dugo postojanje nego druga. Objašnjavaju to etnokulturnom jednoobraznošću Bosne, jer Dušan je skupio u svojoj državi različite narode: „car Srba, Grka i Albanaca“.

Između država Tvrtka i Dušana postoje još jedna zajednička crta: obadve su rezultat delatnosti njihovih vladara i obadve su nestale nakon njihove smrti. Zajedničko je i to da Tvrtko i Dušan su iznenada umreli u sredini marta 1391., kada su napunili 52. godinu. Mada, država cara Dušana se raspala odmah nakon njegove smrti, a država Tvrtka posle marta 1391. je postojala neko vrijeme, ali je izgubila ulogu regionalnog lidera i nije uticala na spoljnu politiku.