Bosanska banovina

Uskoro su međusobni odnosi između bosanskih bogumila i Rimske kurije još više pogoršali. 1232. g. u Bosni su Stefana (sina Kulina) skinuli sa prestola. Njegovo mjesto je zauzeo Ninoslav. Taj fakat je svjedočio o pojačanju pozicija bogumila. Nakon nekoliko pokušaja rješiti taj problem putem pregovaranja i pretnje, Papa je ponovo počeo da se priprema za krstaški rat protiv bogumila (1234. g.). Na čelu katoličke vojske je bio mađarski kralj Koloman, koji je htio ne samo utvrditi vjerske interese, nego i dobiti nove zemlje. Rat na teritoriji Bosne je trajao pet godina. U početku Mađari nisu imali sreću, dok nisu dobili podršku jednog bosanskog bogataša (mađarskog kneza Sebislava, sina Stefana i unuka Kulina). Na kraju su Mađari pobjedili. 1239. g. mađarska vojska je napustila Bosnu. To je iskoristio ban Ninoslav i pojačao svoju vladu i neovisnost zemlje. Opasnost sa mađarske strane je potpuno nestala, kada su 1241. g. na njihovu teritoriju došli tataro-mongoli. 1242. g. jedan od tatarskih odreda, koji se vraćao iz Dalmacije, prošao je kroz teritoriju Bosne i opljačakao bosansko stanovništvo.

Vjerske rasprave su između bosanskih vladara i Rimske kurije o širenju bogumilstva u Bosni trajale i narednih nekoliko decenija. Sredinom 40-h godina se to pitanje ponovo pojavilo na listi nerešenih, i Papa treći put je započeo krstaški rat protiv Bosne. Ninoslav je uradio kao i Kulin – napisao je pismo Papi, gdje je ukazao na razloge (pomoć u organizaciji zaštite od spoljnih neprijatelja) suradnje sa bogumilima. Papa je njemu povjerovao, zato poništio je naredbu o krstaškom ratu. 1250. g. mađarski kralj Bela IV je ušao i osvojio Bosnu. Iskoristio je situaciju: Ninoslav je umro, a pretendenti su bili zauzeti podjelom bosanskog prestola. Bela je podjelio Bosnu na dva dijela zbog lakšeg upravljanja tom zemljom. Sjeverni dio je postao provincijom Mađarske i tamo su vladali mađarski vladari, a južni dio (Gornja Bosna) je ostavio za bosanskog bana. Osim toga se pojavila nova administrativna jedinica – Mačvanska banovina. Njen prvi vladar je bio zet Bele IV, černigivski knez Rostislav Mihajlović (osim Mačve je vladao sjeveroistočnom Bosnom, Solu i Usurom). Banski presto je zauzeo Prijezda (neki stručnjaci smatraju da je bio rođak Ninoslava). A 1233. g. se spominja između Bosanaca koji su prešli u katolicizam. Po jednoj od postojećih verzija, on je rodonačelnik dinastije Kotromanovića. Ban je priznao zavisnost od Mađarske. O tome svjedoči taj fakt da 1260. g. Bosanci su ratovali u sastavu mađarske vojske protiv češkog kralja Pržemisla II Otokara.

Krajem XIII st. Bosna je bila podjeljena na nekoliko oblasti. Predstavljala je veliki interes za susedne države. Pod kontrolom bosanskog bana (u to vrijeme je bio Stefan I Kotroman, zet srpskog kralja Dragutina) je bio samo centralni dio zemlje. Sjeverni (Soli i Usora) je mađarski kralj Ladislav poklonio Dragutinu 1284. g. Dio zapadnih oblasti je pripadao hrvatskom banu Pavlu Šubiću. U travnju 1299. g. Šubić je proglasio sebe „vladarom Bosne“, ali dokumentalno to nije potvrđeno. U povelji, koju je napisao Karl Neapolitanski 1299. g., je ukazana vladavina Šubića, ali Bosna nije spomenuta u tom spisku. 1301. g. Šubić je poklonio svoj dio Bosne mlađem bratu Mladenu, koji kroz godinu dana je pokušao raširiti bosansku državu – ratovao je sa Stefanom Kotromanom. U lipnju 1304. g. Mladen je poginuo u bitci protiv „jeretika“, ali rat protiv bosanskog bana je nastavio Pavle. 1305. g. Šubić je pobjedio i raširio svoju državu, a kasnije je vladao tom državom njegov sin Mladen II. Kroz neko vrijeme Mladen II je proglasio Stefana II, sina Stefana I, bosanskim banom.

Prvo novi ban je bio zavisan od svog patrona. Praktično je ispunjavao ulogu namjesnika, ali kroz kratko vrijeme je pokazao sebe kao dobar političar (iskoristio je međusobne ratove u Srbiji posle smrti kralja Milutina) i postao punopravan vladar dva puta puta veće države. Sjeverna granica zemlje Stefana II je prolazila po Savi (posle osvajanja Usore i Soli), a južna – po Jadranskom moru (posle osvajanja teritorije između Neretve i Cetinja, i jednog dela Humske zemlje).
Početkom 20-h godina XIV st. posle smrti bana Mladena Šubića, Stefan II Kotromanović je ostao jedini vladar u Bosni. U to vrijeme su se aktivno razvijale ekonomika i trgovina, uspostavile čvrste veze sa Dubrovnikom.

Tokom sljedećih trideset godina ban Stefan II je obezbjedio dobre uslove za razvoj države. U jesen 1350. g., kada je srpski car Dušan sa velikim vojskom krenuo na Bosnu, Stefana II je morao da pobjegne u daleke planine, a neki bosanski bogataši su prešli na srpsku stranu. Bez obzira na to on je i u toj situaciji našao izlaz. Dušan je dobio vest o lošim promjenama na južnoj granici Srbije i morao da se vrate u Makedoniju.