Bosna i Hercegovina nakon kongresa u Berlinu

Na kongresu u Berlinu (1878. g.) je Austro-Ugarska dobila pravo uvesti svoju vojsku na teritorij BiH. To je bilo potrebno za ponavljanje poretka u zemlji i za stvaranje novog sistema upravljanja. Beć je dobio aktivnu podršku Njemačke i Velikobritanije, koje nisu bile zainteresovane u pojačanju ruskih pozicija u tom regionu. One su pristale na to da Austrija nastavi svoju eksapnziju i dalje na jugoistok – Kosovo, Metohiju, Staru Srbiju i Makedoniju.

Na takav način Austro-Ugarska je postala glavna snaga u rešenju „istočnog pitanja“, a BiH – osnovno nastupište za austrijsku vojsku, koja je išla prema evropskim provincijama Turske. Sudbina Bosne se neko vrijeme nalazila u zoni interesa Beča i bila je u direktnoj zavisnosti od opozicije Austro-Ugarske i Porte, sa jedne strane, a sa druge Austro-Ugarske i Rusije. Još jedna je posljedica pojačanja pozicija Austro-Ugarske na Balkanu: neućešće BiH u planovima Beograda, koji je hteo da ujedini srpske zemlje u jednoj državi.

17. srpnja 1878. g. je austrijska vojska prešla granicu Osmanske imperije i ušla na teritoriju BiH. Tamo je nju sačekao jaki otpor ne samo bosanskih muslimana, nego i hrišćana, koji su smatrali da Austrijanci su više opasni nego Turci.

Bosanski katolici su bili zadovoljni dolaskom nove vlade. U većem dijelu zemlje je bila potrebna rezervna vojska. Samo u Hercegovini, gdje većina stanovništva su katolici, vojska je prošla bez ikakvih problema. Tamo je ostao mali dio vojske na čelu sa generalom Jovanovićem.

Austro-Ugarska nije krila svoje namjere od BiH. Već 1879. g. rejhsrat je nastupao za kratkotrajno ujedinjenje zauzete teritorije, bez obzira na to da je formalno Porta sačuvala svoj suverenitet nad Bosnom, i rešenja o promjeni statusa provincije su mogli donjeti velike države koje su potpisivale Berlinski sporazum.
Posle privremene okupacije Bosne austrijskom vojskom na njenoj teritoriji je bio poseban način upravljanja. Glavni upravljač je bio specijalni imperatorski proteže, u njegovim rukama je bila vojska i vlada.

1882. g. upravljanje državom se podjelilo na vojni dio i civilni. Nakon toga je došao još jedan upravljač – V.Kalaj, koji je nastavio takozvanu kampaniju „austro-ugarskih“ Balkana. U okvirima te kampanije je bilo predviđeno formiranje „bosanske nacije“ kao političke i nacionalne ideologije; ujedinjenje muslimana i katolika, a isto vrijeme i rešenje sporova među njima; povratak muslimana u katolicizam; kolonizacija Bosne Njemcima i predstavnicima drugih katoličkih naroda i t.d.

Sledeći korak u tom pravcu je bila aneksija BiH, koju je napravila Austro-Ugarska 1908. g., bez obzira na međunarodna pravila i norme koje su regulisali status ove turske provincije. Svijet i Evropa su ubrzano išli ka Prvom svjetskom ratu. Prepreke između velikih država su se naslagale i zaoštrile. Balkanski poluotok i Bosna su zauzeli u tim preprekama važno mjesto. Aneksija, u stvari, je počela praktično pripremanje za budući rat. Pri tome je unutrašnja politička situacija u Bosni bila vrlo opasna.

Opšta situacija u provinciji je postajala veoma napeta. Socijalni, ekonomski problemi vezani za nizak nivo života, prouzrokovani niskim ekonomskim potencijalom zemlje, su se pojačali u rezultatu delovanja nacionalnih i vjerskih faktora. To je izolovalo različite grupacije ljudi i prouzrokovalo zaoštrenje odnosa između njih.

U BiH su veću podršku dobijale političke stranke i organizacije koje nastupale protiv austrijske okupacije. Važno mjesto između njih je zauzela „Mlada Bosna“. U njenom sastavu je bila nacionalna omladina koja se nalazila pod uticajem socijalističkih ideja. Gavrilo Princip također je bio njen ćlan. 1914. g. napravio je atentat na austrijskog erchercoga Ferdinanda.

Događaji Prvog svjetskog rata su promjenili glavni pravac istorijskog razvoja BiH – provincija je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. g.), a to je veoma promjenilo čitav unutrašnji život zemlje.

Na osnovu Vidovdanskog ustava Bosna i Hercegovina je zadržala svoju cjelovitost unutar Kraljevine SHS sve do obaranja ovog ustava 1929. g. Nakon toga teritorija BiH je podjeljena na četiri dijela. 1939. godine po sporazumu Cvetković-Maček jedan dio teritorije BiH je uključen u sastav banovine Hrvatske.

up